Miličin izbor
Odsjaj i senke plamena koji je poigravao u kaminu smenjivali su se na površini omanje lakirane kutije na Miličinom stolu, pa je delovalo kao da se jarki ukrasi stambolskih majstora kreću zajedno sa igrom svetla i tame.
Milica se nije naročito žurila da je otvori iako je glasnik koji ju je doneo kasnio. Sneg je vejao danima, noseći sa sobom zlokobnu tišinu, zatvarajući i ono malo puteva što je bilo prohodno i kojima se moglo nesmetano putovati.
„Sneg je”, pomisli Milica odmeravajući svog gosta „pa ipak, razne zveri napuštaju svoje jazbine.”
Visoki muškarac se nagnuo i dodirnuo ovlaš prstima glatki poklopac kutije.
„Nećeš da otvoriš dar što ti kćer iz Stambola šalje?”
Milica podiže obrve.
„Od kada to tebe, Brankoviću, ženske rabote zanimaju? Češljaš li se ili kao kakva žena doteruješ pa ti trebam i ženske ukrase pokazivati?”
Muškarac se trže kao oparen i povuče ruku.
„Otkud znam kakve ti darove iz Stambola šalju… Bilo bi lakše kada biste se vi, ženska čeljad, držala igle i naprstka, a muške stvari prepustili nama muškima da o njima brinemo.“
„Bilo bi“, složi se Milica s njim, „kada bi bilo muškijeh da se njima muške stvari povere. Sve muško što valja kosti je ostavilo na onome polju… No, nisi ovde došao da sa mnom zboriš o Kosovu niti o onome što ženskadiju mori. Šta hoćeš od mene, Brankoviću?”
Izraz na Vukovom licu se izmenio i Milica pomisli kako će zažaliti što ga je uopšte i pitala o pravom razlogu dolaska po ovom zlu vremenu.
„Koliko znaš o zmajevitoj deci?“
Prebledela je.
„Ako ti je ovo kakva najava da ćeš opet posegnuti za praznovericama kako bi Stefanu…“
„Zaboga miloga, ženo! Ozbiljno zborim i ozbiljno pitam. Muka me je nagnala tebi da se obratim. Tako mi vere i krsta, ništa se više ne radujem što moram da te pitam no što je tebi drago odgovarati!“
Milica mu je okrenula leđa i zagledala se u vatru.
„Greši narod u svojim pričama o takvoj deci. Mnogo godina je prošlo od kada sam srela pravo zmajevito dete. Od zmajevog semena načinjeno. Svu su zmajevitu decu u nas vile zadojile ili su se od zmajevitih roditelja rađala.“
„Hoćeš reći da je Stefan na Lazara zmajevit i da ga nisi sa zmajem začela?“
Pitanje se nehotice otelo Vuku i Milica je bila svesna toga, ali se ipak okrenula ka njemu i udostojila ga ledenog odgovora:
„Ne budali, Brankoviću, i ne klevetaj. Lakše je klevetati nego prihvatiti da istina može da bude tvom muškom uhu neprijatna. I ne, iako ne vidim zašto bih se tebi pravdala, Stefan nije sa zmajem začet. A Lazar, Lazar je bio junačan, ali nije bio zmajevit…“
Ako je Vuk i imao šta na ovo da odgovori, zaćutao je pred skarletnim odsjajem vatre koji je ispunio Miličin pogled. Na tren, delovalo je kao da je vreme stalo sa poslednjim Vukovim udahom, i ostalo ukočeno vagajući nadmoć među dvoje sagovornika.
„Muka me je naterala, Milice, muka i ništa drugo.“
Stameno držanje rastakalo se tu, pred Miličinim očima i sva drčnost Vukova nestade ostavljajući samo skrušenog i preplašenog čoveka.
„Ima tome nekoliko mesečevih mena,“ promucao je sručivši se u fotelju najbližu vatri, „ima nekoliko mena kako je počelo… i…“
Nije mogao da prelomi. Iznerviranost i bes su zamenile zabrinutost i oprez. Milica se spusti u fotelju nasuprot Vukovoj i nagnu napred. Igra svetla i senke prelivala se sa njenog bledog lica na Vukovo dodatno ističući brigu.
„Šta je počelo?“ prošaptala je.
„On. Pohodi ženskadiju i… i Maru… i…“
Milica se ispravi. Način na koji je ovo izrekao nije ostavljao sumnje u istinitost Vukovih reči ali to svakako nije mogao biti ’on’. Barem ne onaj na koga je Branković mislio i na koga su se odnosile klevete koje su o njoj okolo kolale.
„To, to je nemoguće…“, promrmljala je najzad. „On je mrtav. Zar misliš da bismo onolko krvi na Kosovu prolili grdan da je gospodar od Jastrepca još živ?! Da bi tako nešto dozvolio?“
Vuk je zario lice u šake i ostavio je bez odgovora. Milica oseti kako joj se ledeni žmarci penju uz kičmu i krv povlači iz lica. Ovlaš je pogledala kutiju na stolu, ne usuđujući se ipak da je pred zetom otvori. Olivera je znala šta se sprema, upozorila ju je… ali Milica joj nije verovala. Kao žena od vere, kako je mogla da se prikloni tim, tim praznovericama. Misli joj se vratiše na Vuka.
„Koliko je taj stvor dece načinio, kada te je takav očaj obuzeo? Šta mi to prećutkuješ, Brankoviću?“
Vuk najzad podiže pogled i Milicu ponovo prođe jeza.
„Nije koliko“, reče ustajući, „već kakve. Bolje da su ih majke odmah u kolevci podavile, no ženskadija se poplašila čume i ponadala zmajevitima da nas izbave… Ali, Milice, ono nisu zmajevita deca, ono je kakav vražiji nakot kad se onako brzo začne i sazri i na svet donese, a onda još brže u njemu odrasta… I sad još Mara…“
Pružio joj je svitak, pogužvan i raspečaćen, više puta čitan. Učinilo joj se da će se Vuk predomisliti, povući ruku, skloniti taj svitak, oličenje njegove sramote, ali je strah bio jači i briga je nadvladala sujetu.
Milica se okrenula od njega i prišla vatri. Blizina plamena joj je prljila kožu ali, uprkos tome, sve šta je osećala bilo ledeni grč koji joj je stezao srce. Nije bilo sumnje, napisala ga je ruka njene kćeri, nečitkim rukopisom i najpre biranim rečima. Kako je priča odmicala, ruka je dobijala na snazi a reči su bile sve manje uvijene, manje probrane i više bolne. Kada je završila, bilo joj je jasno da nema ničeg zmajevitog u demonskoj prikazi što su je žene iz vatre svojim pojanjem dozivale. Poslednjim rečima, najstarija kći ju je molila, preklinjala da upotrebi Oliverin dar. Smotala je svitak i prinela ga vatri. Mogla je da oseti nečujan uzdah olakšanja iza svojih leđa.
„Čula sam priče“, zurila je u vatru koja kao da se najednom umirila. „Čula sam ali sam ih pripisala praznovericama. Narod je prost i lakoveran, i još se u svemu drži stare vere. Prijemčljivije će mu biti poverovati u pohotnog stvora nego u najprostiju preljubu. Mnogo je ženskoga sveta ostalo bez muške glave da o njima brine i dete rođeno iz kakvog sladostrasnog greha ili kakve obljube i prisile najlakše će se tako opravdati…“
„Ženska posla i muška glupost… dovoljno da se na vreme zlo ne primeti“, Vuk kao da je došao sebi i povratio svoju razboritost. „No, došao sam te pitati, šta nam je činiti, Milice?“
„Zlo se“, reče Milica, „zlom izbija.“
Vuk se mrštio kada se okrenula ali nije želeo da pita da pojasni svoje reči i misli iza njih. Propratio je njen pogled i njene korake ka stolu i lakiranoj kutiji.
Beli prsti su delovali sablasno nasuprot tamnom laku i Vuku se učini da su svi ukrasi nestali, da ih je progutao polumrak odaje i da je Miličina pojava delovala zloslutnije, strašnije. Branković se nehotice trže i promrmlja:
„Šta ti je to, ženo?“
„Ništa drugo do pribora za ženskadiju“, lagano je podigla poklopac kutijice. „Ali vrlo poseban… dar moje najmlađe kćeri.“
Vuk je pošao rukom ka kutiji i zastao, vidno iznenađen.
„Ogledalo? Kako nam ogledalo može pomoći?!“
Milica frknu.
„Nije ovo obično ogledalo, Brankoviću! Niti mi je namera i volja da se u njemu ogledam, to su opasne rabote… Ali“, zurila je u kutiju, „Olivera mi je u pismu napomenula kako je od važnosti da ga koristi žena i da mu ne obećam nešto što ne mogu ispuniti.“
Vuk se namršti:
„Njemu? Zaboga miloga, Milice, postala si gora od onih koje optužuješ za praznoverje!“
Milica ga nije slušala, već je udahnula duboko i otvorila poklopac sasvim. Vuk se nagnuo preko njenog ramena, zureći u finom tkaninom obloženu unutrašnjost kutije u kojoj je… Gotovo je ispustio jauk razočarenja. Tajanstveni, zloslutni predmet najednom više nije bio ni po čemu poseban, samo stari, prastari komad ukrasa kakvog se on nije sećao da su žene ni za njegovog detinjstva koristile.
Kada je Milica obuhvatila prsima izlizanu držalju i podigla ga ka svetlu, jeknuo je. Prostoriju je ispunila nekakva hladnoća, kao da je neko najednom širom otvorio kapke prozora i pustio svu onu zimu spolja, i zgrabila ga sa svih strana, ostavljajući ga bez vazduha. Vatra u kaminu je zaigrala, zatitrala kao da će se zgasnuti, a drva su zacičala kako obično ciče kada se vlažno drvo ubaci u žar.
Ali Milica je prošla kraj njega kao u kakvoj začaranosti i prinela ogledalo plamenu u kaminu. Mogao je da čuje tihe, ritmične bajalice, da vidi kako sedi pramenovi na njenoj kosi poprimaju odsjaj tog istog plamena i kako sam plamen jača nasuprot zimi koja je sve više stezala.
Preneražen, Vuk je zurio u Miličine obrise, pokušavajući da se odupre ritmičnom pojanju koje je postajalo sve jače i glasnije i koje ga je uvlačilo u nekakav polusan.
Odaja se neznatno izmenila, utonula u tamu u kojoj je samo jedan lik bio jasan, nepomućen. U prvi mah nije bio siguran da li mu se pričinilo ili je iz samog plamena iskoračio drugi obris. Poželeo je da vikne, da upozori Milicu da se skloni da je to onaj za kojim tragaju…
Milica podiže ogledalo.
Prekrila ih je tama i Vuk je osetio potpunu oduzetost udova i nemoć.
„Mogu te osloboditi tvojih neprijatelja, mila gospo. Jednom i za svagda. Daj mi dar.“
Taj glas… taj glas nije pripadao stvoru iz plamena… ne, to nije mogao biti njegov glas… sve žene sa kojima je zborio klele su se da je nemušt…
„Daj mi dar, Milice…“
„Kakav ti ja dar mogu dati, kakvu žrtvu od mene išteš, kada nikoga više nemam?“
„Imaš sina… Imaš sina, Milice…“
„Za takav dar, nemaš mi šta za uzvrat ponuditi.“
Rešenost u Miličinom glasu kao da je na kratko zbunila glas iz tame. Mrak poče da se rastače i obrisi da se iznova pojavljuju pred Vukovim očima. Zaurlao je i posegnuo rukama ka Milici ali je urlik ostao bezglasan a ruke su mu samo prošle kroz nju, ne dodirujući je, kao da kakvu prikazu a ne ženu od krvi i mesa ima pred sobom. Okrenuo se i zamahnuo ka čoveku koji je izašao iz vatre, i koji je, na njegovu potpunu zgroženost, obuhvatao jednom rukom kneginju oko struka, ali mu ruke opet proletoše u prazno. Kada se okrenuo od njih, nije mu ni na kraj pameti bilo da šta slično iznova pokuša. Na mestu na kome je do malopre stajao, nalazilo se jezivo, nejasno obličje zgusnute tame.
„Mogu te osloboditi…“ glas tame nije odustajao.
„Da sam svaki put kada mi je neko to ponudio samo dukat na stranu odvojila, palatu od zlata bih mogla sazidati!“ Vuku se činilo da se Miličin glas prolama odajom. „Ko god da si, zakasnio si. Već mi je obećana vojska demonske dece da u moje ime ratuje sa nevernicima! Nemaš šta da mi ponudiš.”
Muškarac kraj Milice se tragao na ove reči i panično povukao ruku sa njenog struka. Urlik je potresao same temelje kneginjinih dvora i Vuk se ponovo našao u potpunoj, ledenoj tami. Potmuli, prigušeni krici probijali su se kroz ledeni mrak i hladnoću oko njega. Kada je već pomislio da će ga hladnoća sasvim obuzeti i odvući u ništavilo, krike je zamenilo tiho, ritmično pojanje. Tama oko njega se razbistrila i odaja je poprimila svoj uobičajeni izgled i toplinu.
Na podu, kraj ognjišta, klečala je kneginja, bleda, izmorena, čela sasvim orošenog znojem i u rukama stezala ogledalo.
„Kutiju…“, promrmljala je.
Vukovo telo je poslušalo, požurilo da izvrši naredbu i on uzdahnu s olakšanjem.
„Šta,… šta se to ovde dogodilo, Milice?“ Pružio joj je kutiju.
Kneginja je lagano ustala i ubacila ogledalo. Sklapajući poklopac, promrmljala je više za sebe.
„Ne obećavaj mu ništa, napisala je Olivera,… ali znaj, majko, zlo se samo drugog, većeg zla boji…“
Odložila je kutiju u stranu i podigla pogled ka njemu.
„Cenim da se nakot više neće rađati… “
Klimnuo je, iako nije razumeo ništa. Osećao se iznuren, nemoćan da se sasvim oslobodi straha i nemo se molio svome jednome Bogu da nikada više ne vidi to prokleto ogledalo, da nikada više ne moraju da posegnu za njim.
Milica je sklonila nekuda kutiju i sada mu nešto žurno zborila, verovatno pojašnjavala šta se upravo dogodilo, ali mogla mu je jednako zboriti o cenama stoke na pijaci ili o putu za Stambol, ne bi primetio razliku. Samo je odsutno zurio u sasvim sedi pramen na Miličinom čelu, pitajući se da li je bio tu i ranije…
/kraj